Obzirom da je evidentno kako se povećava udio starijih osoba u ukupnoj populaciji, tako se pred njih sve češće postavljaju pitanja kako osigurati ostanak u svojim domovima, a pri tome imati adekvatnu brigu i skrb.

Kao jedna od mogućnosti ukazuje se zaključivanje ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju.

Ove su dvije vrste ugovora o uzdržavanju u osnovi gotovo identične, jer se svode na to da se neku osobu uzdržava (primatelj uzdržavanja) do momenta njene smrti, a da ta osoba svu svoju imovinu ili dio svoje imovine daje osobi koja ju uzdržava (davatelj uzdržavanja), kao protučinidbu za primljeno uzdržavanje.

Međutim, suštinska razlika između navedenih ugovora nastaje obzirom na trenutak kada imovina i prava primatelja uzdržavanja prelaze na davatelja uzdržavanja.

A) UGOVOROM O DOŽIVOTNOM UZDRŽAVANJU jedna se strana (davatelj uzdržavanja) obvezuje da će drugu stranu (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do smrti, a druga strana izjavljuje da za to daje svu imovinu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje imovine i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja. Davatelj uzdržavanja je ovlašten predložiti upis zabilježbe postojanja ugovora o doživotnom uzdržavanju u zemljišne knjige, ako je predmet ugovora nekretnina ili predložiti zabilježbu tog ugovora u drugi odgovarajući upisnik kada je predmet ugovora pokretnina ili neko pravo za koje se vode javni upisnici.

B) UGOVOR O DOSMRTNOM UZDRŽAVANJU razlikuje se od ugovora o doživotnom uzdržavanju po tome što se predaja imovine i prava koja su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, ne odgađa do smrti primatelja uzdržavanja kao kod ugovora o doživotnom uzdržavanju, već ih davatelj uzdržavanja stječe odmah nakon sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Preporuka je da se, ako je predmet ovog ugovora nekretnina, osnuje i stvarni teret uzdržavanja (ako se radi o nekretnini namijenjenoj za stanovanje tada se može osnovati i osobna služnost stanovanja), a u cilju zaštite primatelja uzdržavanja, jer, kao što je već rečeno na davatelja uzdržavanja odmah nakon sklapanja ugovora prelaze imovina i prava koja su predmet tog ugovora te ih on može otuđiti i prestati s ispunjavanjem svojih ugovornih obveza prema primatelju uzdržavanja (u takvim slučajevima puno ne pomažu ni sudski sporovi koji su u pravilu dugi, skupi, pa i neizvjesni).

Za valjanost ovih ugovora potrebito je:

• da su sastavljeni u pisanom obliku,
• da su ovjereni od suca nadležnog općinskog suda ili da su sastavljeni u obliku javnobilježničkog akta ili da su solemnizirani od strane javnog bilježnika (ovlaštena osoba dužna je prilikom ovjere ili sastavljanja ugovarateljima pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice).

Niti kod ugovora o doživotnom uzdržavanju, a niti kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ne primjenjuju se odredbe Zakona o nasljeđivanju o pravu zakonskih nasljednika na nužni dio, budući da imovina koja je predmet ovih ugovora ne ulazi u ostavinu.

Oba ugovora podliježu plaćanju poreza na promet u trenutku stjecanja imovine i prava, osim kada zakon predviđa porezna oslobođenja za određene kategorije stjecatelja, s tim da se kod ugovora o doživotnom uzdržavanju stjecateljima porez umanjuje za 5% za svaku napunjenu godinu uzdržavanja od sklapanja ugovora do smrti primatelja uzdržavanja.

U slučaju smrti davatelja uzdržavanja, njegova prava i obveze iz ugovora prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu. Ako oni na to ne bi pristali, ugovor se raskida, a oni nemaju pravo zahtijevati naknadu za prije dano uzdržavanja, osim u slučaju kada bračni drug i potomci nisu u stanju (bolest i slično) preuzeti ugovorne obveze davatelja uzdržavanja.

Obzirom na navedeno, valja biti jako pažljiv pri sklapanju spomenutih ugovora (osobito ugovora o dosmrtnom uzdržavanju), a naročito ako je riječ o budućem davatelju uzdržavanju kojega druga ugovorna strana slabo poznaje ili uopće ne poznaje.