Raštrkani oblaci nisko nad glavama govore da će dan biti lijep. Zrake sunca sneno i sramežljivo probijaju gdje-koju izmaglicu nad drvećem. Hrabri nordijski hodači polako pristižu na zborno mjesto ispred ulaza u park Maksimir. Rani sastanak, rano ustajanje. Štapovi spremni, zategnuti i podmazani. Voda u ruksacima za žedna usta, pokoji keks, čokolada. Slatko snagu daje, koja će nam trebati. Uvertira za kondiciju, preventiva, gimnastika istezanja. Zglobove i mišiće treba razgibati. Zatim veselo uz pokoju doskočicu ili šalu put pod štapove. Maksimirski park nas očekuje. Staze, jezera, potoci, livade i drveća, pregršt pejzaža. Vrijeme stoji, staze plove iza nas, a koraci klize. Prepreke žila i korjenja drveća ne sputavaju nas u pohodu. Ako nekome ponestane snage, klupe su razasute duž staza, za odmor, predah. Dalje. Mišići veselo poskakuju, pluća plješću. Ekipa podupire jedan drugoga ako zapne, pozitivne riječi daju snagu. Štapometri neumorno guraju naša tijela naprijed. Uz žamor lišća na laganom povjetarcu, pucketanje grančica na stazi, razgranati korijeni stabala,usnuli panjevi i suho granje razbacano po stazama, melodija cvrkuta ptičica, izgubi se pojam o vremenu, odlutaju misli spokojno u šumu, duh prirode preuzme nas u potpunosti. Stopimo se. Voditelj je neumoran, bager koji vuče, što nam čini dobro za razgibavanje udova i škripavih zglobova. Priroda bistri um. Oplemjenjuje. Hodajuća trasa,vježba. Hodanje klizi lagano u začaranom prostoru i vremenu. Vrijeme stoji, mislimo. Proleti poput tišine. Mir, spokoj, čistoća duše i misli, punimo baterije. Osjećaj potpune bliskosti. Ljudi u prirodi. Priroda u ljudima. Dolazimo do ulaza u park. Ljepota ostaje iza nas do slijedećeg druženja. Brundanje tramvaja i automobila vraća naše misli u stvarnost. Smog prekrije naša zadovoljna i umorna tijela, pluća zacvile hropotom, ali vrijeme prirode je prošlo. Džungla svakodnevnice preuzima kormilo.

Tugomir Eršek