Ritam penzića!

Proljeće uvlači jesen u svoju obleku, nečujno glazba zvoni, dolazi ona, tiho, nijemo, odmaknuta od sebe, od mene... Ćutim da je tu, bezbrižno vrti moje muke, moju radost utrnulog penzića.

Lica prisutna, koraci poskakuju po taktu muzike. Svaka noga drugi ritam plete, a ruke, zaboraviš da ih imaš. Ups, moram i njih pokrenuti. Krenu ruke, stanu noge. Sve zajedno, čujem, i ruke i noge, a bogme i tijelo. Oho, daj se skoncentriraj, šapćem sam sa sobom, gibaj se, nemoj misliti dalje...

Ozbiljnost je na dijelu, oči prikovane za note, oponašam korake plesačice, glazba svira. Takt za taktom okrupnjuje melodiju, ritam gibanja prolazi.. Mehanika kretnji, tijela su prisutna, obamrlost udova se nadzire, tu su, volja traje..

Valovi zapljuskuju unutrašnjost, uzburkanost je sveprisutna, odsutnost nije došla, što se krije iza? Zna li tko? Možda sam sebe ostavio negdje, a ja plešem, tko zna? Toliko pitanja, a tko će odgovoriti? Možda ona zna, tko zna? Glazba...??? I tako slijedi slijed nedorečenosti u meni, u tebi. Koliko traje zbunjenost razigranih tijela u skupini, koliko i glazba traje ili duže, bubnjevi ostaju zadnji..

Bezbroj nota povezanih u nama. Sjene od sjaja žarulja plaze po zidu, trpere, drhte, kretnje odskaču veličinom,visinom, a mi i dalje podrhtavamo, glazba gura naša tijela - samo naprijed. Tijelo ode, a ti stojiš, gdje se zaboravih? Stojim kraj nje, gledam prema zidu, sjena me prati, miluje i dodiruje i zamišljam tebe poput sjene kraj sebe, zvukovi nas spoje makar tijela bježe od sebe spojeni smo glazba i ja.

Autor: Tugomir Eršek