Uvodno je potrebno reći kako nepoznavanje razlike između tjelesnog oštećenja i invalidnosti često stvara pogrešnu sliku, pa i privide nepravdi. Uzrok tome leži u činjenici da većina ljudi u svakodnevnom životu površno upotrebljava pojam "invalidnost", pa se tako taj pojam neopravdano proširuje i na sve slučajeve tjelesnih oštećenja.
Opći pojam "invalidnost" ne mora uvijek značiti i nesposobnost odnosno gubitak ili smanjenje sposobnosti za rad. Zbog toga je vrlo bitno razlikovati zakonske definicije invalidnosti od zakonske definicije tjelesnog oštećenja kao preduvjeta za priznanje pojedinih ali i različitih prava.

Prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, osoba s invaliditetom je svaka osoba kod koje postoji tjelesno, osjetilno ili mentalno oštećenje, koje za posljedicu ima trajnu ili najmanje 12 mjeseci smanjenu mogućnost zadovoljavanja osobnih potreba u svakodnevnom životu. Naglasak je na "smanjenim mogućnostima zadovoljavanja osobnih potreba u svakodnevnom životu".

Nadalje, taj isti Zakon propisuje da je "osoba s invaliditetom smanjenih radnih sposobnosti" i osoba čiji invaliditet u odnosu na sposobnosti osobe bez invaliditeta, ali jednake ili slične životne dobi, jednake ili slične naobrazbe, u jednakim ili sličnim uvjetima rada, na jednakim ili sličnim poslovima, ima za posljedicu trajnu ili najmanje 12 mjeseci smanjenu mogućnost radno se osposobiti, zaposliti i raditi na tržištu rada pod općim uvjetima.

Osim toga, taj Zakon iznimno propisuje da se "osobom s invaliditetom smanjenih radnih sposobnosti" može smatrati i osoba s invaliditetom čiji je radni učinak u granicama očekivanog, ali se na temelju smanjenih stvarnih i procijenjenih općih sposobnosti takve osobe ocijeni da je to u interesu očuvanja njezinih tjelesnih, osjetilnih i mentalnih sposobnosti.

Za razliku od Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom Zakon o mirovinskom osiguranju definira dvije vrste invalidnosti, jednu kao "profesionalna nesposobnost za rad", a drugu kao "opća nesposobnost za rad".

Profesionalna nesposobnost za rad utvrđuje se i postoji kada je kod osiguranika, zbog promjena u zdravstvenom stanju, koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice u usporedbi sa tjelesno i psihički zdravom osobom iste ili slične naobrazbe i sposobnosti. Zato se u poslove prema kojima se ocjenjuje nesposobnost za rad osiguranika obuhvaćaju svi poslovi koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Prema tome, ako kod osiguranika nastane samo "profesionalna nesposobnost za rad", tada se utvrđuje zapravo i njegova preostala radna sposobnost i ako se s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i radnu sposobnost, može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugom poslu, upućuje se na profesionalnu rehabilitaciju.

Opća nesposobnost za rad teži je stupanj nesposobnosti, a ona se utvrđuje i postoji kada kod osiguranika zbog promjena u zdravstvenom stanju, koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane potpuni i trajni gubitak za rad.

Dakle, razvidno je kako je kod određenja invalidnosti prema Zakonu o mirovinskom osiguranju naglasak na tome da je promjena u zdravlju "trajna" i "da se ne može otkloniti liječenjem". To znači da se privremena makar vremenski i duža nesposobnost ne smatra invalidnošću niti može biti temelj za priznanje prava po osnovi invalidnosti, već takva privremena nesposobnost ostaje samo kao temelj za privremeno priznavanje prava iz zdravstvenog osiguranja, iako se to ne podudara sa definicijom invalidnosti iz Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Sa druge pak strane, za razliku od ovih uvjetno rečeno različitih poimanja invalidnosti, Zakon o mirovinskom osiguranju tjelesno oštećenje definira kao gubitak, bitnije oštećenje ili znatniju onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela, što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore pri obavljanju životnih potreba, bez obzira uzrokuje li to oštećenje ili ne uzrokuje invalidnost.

Na kraju treba naglasiti kako su invalidnost i tjelesno oštećenje dva stanja i dva različita stručna termina, koji se mogu podudarati, ali mogu biti i potpuno nezavisni. Tjelesno oštećenje može prema svojoj težini uzrokovati invalidnost, ali ono samo po sebi kao tjelesno oštećenje nije uvijek nužno i invalidnost. Isto tako, treba reći kako prema važećim propisima invalidnost ne mora uvijek značiti i postojanje tjelesnog oštećenja.